Regionalizacija Srbije

DOBRO je sto o regionalizaciji razgovaramo, a lose je sto to cinimo s deset godina zakasnjenja. Sve o cemu mi danas pricamo u Evropi je vec davno realizovano, rekao je na pocetku svog izlaganja prof. dr Borislav Stojkov, novosadski arhitekta i clan Medjunarodne organizacije za regionalizaciju sa sedistem u Briselu, na skupu u Kragujevcu, na temu „Regionalizacija Srbije – put u evropske integracione procese“. S druge strane, prof. dr Nada Lazarevic Bajec, arhitekta iz Beograda, tvrdi da je o regionalizacije Srbije jos uvek rano govoriti, bar iz strucnog ugla.
– Toliko smo siromasni da je o regionalizaciji, onako kako taj proces tece u Evropi, gotovo besmisleno govoriti na nacin kako je to planirano na ovom skupu.
A koliko je razvijena Evropa odmakla u procesu regionalizacije ponajbolje govori prica Dragoljuba Markovica, pomocnika ministra za urbanizam i zivotnu sredinu Crne Gore, koji je pocetkom devedesetih godina, prikupljajuci materijal za svoj diplomski rad na ovu temu, izvesno vreme boravio u Francuskoj.
– Bio sam, najblaze receno, zacudjen onim sto sam tamo video. U to vreme, dok smo se mi bavili crtanjem svakojakih granica, u Evropi su granice polako nestajale. Dve oblasti, jedna na jugu Francusku i jedna sa severa Spanije, vec nekoliko godina delovale su kao jedinstvena regija. Na karti te regije nije se mogla videti medjudrzavna granica. Avio kompanija cije smo usluge koristili nije bila ni francuska ni spanska, vec kompanija tog regiona.

Evropa – kontinent regiona

Na cinjenicu da regionalizacija nije samo buducnost Evrope, kako se to kod nas govori, vec da je ona njena sadasnjost, ukazao je i profesor Stojkov.
– Regionalizacija je, zapravo, nekoliko poslednjih godina osnova globalne evropske politike. Shvaceno je da je podela na regione, jednostavno, najbolji nacin da se artikulisu, kako interesi drzava, tako i interesi njenih gradjana.
Motive takve politike profesor Stojkov nalazi, pre svega, u daleko vecoj fleksibilnosti i agilnosti regiona, koji u odnosu na glomazne i spore drzavne administracije poseduju manji cinovnicki aparat, sto omogucava brzu, jednostavniju i kvalitetniju komunikaciju. S druge strane, regionima u Evropi data je takva konotacija koja moze da parira politici globalizacije koja dolazi iz Amerike. Na taj nacin Evropa ne samo da stvara jedan ekonomski mehanizam odbrane, vec cuva i svoj kulturni identitet.
Sredinom devedesetih godine, u Briselu, administrativnom centru Evropske unije, zakljuceno je da se neuravnotezenost u razvijenosti pojedinih evropskih oblasti mora eliminisati. Na kartama, koje je prikazao profesor Stojkov, jasno se videlo da su neki regioni, pre svega u centralnoj Evropi, zatim na jugu Skandivanskih zemalja i severu Italije, dovoljno razvijeni da im ne treba nikakva pomoc. Za one druge, uslovno receno, manje razvijene, Evropska unija odredila je pomoc. Tako ce, na primer, pojedine oblasti u Francuskoj i u narednih pet godina dobiti 17,5 milijardi evra.
Na tim istim kartama, teritorija bivse Jugoslavije predstavljena je belom bojom, koja ukazuje da na tom prostoru regionalizacija u pravom smislu jos nije ni pocela. Za takva podrucja Brisel nije predvideo nikakve programe finansijske pomoci.
Koliko je Evropa ozbiljno pristupila procesima regionalizacije na pomenutim principima govori i NUTS klasifikacija (Nomenklatura teritorijalnih statistickih jedinica). Sve oblasti su svrstane u pet nivoa. Prvi nivo, NUTS 1, su regije koje imaju od cetiri do pet miliona stanovnika, NUTS 2 su regije koje imaju izmedju milion i cetiri miliona, NUTS 3 imaju od 100.000 do milion stanovnika, NUTS 4 od 10.000 do 100.000, a NUTS 5 su regije sa manje od 10.000 stanovnika. Sve to je ucinjeno kako bi, zapravo, svi imali podjednake uslove za razvoj. Na osnovu ovakve podele cak i sela, koja imaju svega nekoliko stotina stanovnika, mogu da formiraju regiju. Naravno, ukoliko ocene da im to moze koristiti.
Dr Mila Pucar sa Instituta za arhitekturu i prostorno planiranje Srbije u Beogradu, govoreci o mogucnostima koriscenja lokalnih izvora energije, iznela je nekoliko zanimljivih primera u vezi sa tim koliko je lokalna inicijativa vazna u procesima regionalizacije. Evo jednog od njih. Sredinom devedesetih godina, zahvaljujuci kooperativi zemljoradnika i lokalnog biznisa, u Frankenmarketu, malom austrijskom selu, izgradjen je daljinski sistem grejanja. Ukupni troskovi investicija iznosili su cetiri-pet miliona evra. Posle dve godine intenzivnog planiranja i priprema, postrojenje je pocelo sa radom. Koriscenje biomase pruzilo je priliku seljacima da prodaju svoje proizvode, koji su do tada bili manje-vise bezvredni. Danas je to postrojenje postalo veoma profitabilno.
Poenta izlaganja dr Mile Pucar stoji, zapravo, u zakljucku profesora Stojkova koji veli da razvijena Evropa ima strategiju i razradjen sistem reginalizacije koji svima omogucava da se ukljuce u integracione procese, a to je sustina regionalizacije. Medjutim, Evropa ne dobija nikakve signale da smo spremni za te procese.

(Ne)mogucnosti Srbije

O tome koliko je evropski koncept regionalnog planiranja u ovom trenutku primenjljiv u Srbiji, najocitije je pokazala prof. Dr Nada Lazarevic Bajec koja, u „nedostatku materijala“, kako je rekla, nije ni napisala referat na pomenutu temu. Ipak je u svom provokativnom izlaganju objasnila u kakvoj se situaciji nalazi Srbija kada je u pitanju proces regionalizacije.
– Do sada su svi napori u nas bili usmereni ka jednakom razvoju svih oblasti, ali rezultati takve politike vise su nego skromni.
Zapravo, mi nismo razvili nerazvijena podrucja, a sputavali smo ona koja su imala predispozicije da postanu visokorazvijena.
Posle svega, mi ne smemo vise da trosimo vreme, energiju i novac na neka nerazvijena podrucja, vec sve snage moramo skoncentrisatri na ona podrucja koja Evropi mogu nesto da ponude. To su, pre svega, Vojvodina i Beograd. Vojvodina je u vezi sa onim zemljama koje ce uskoro postati deo Evropske unije, a u Beogradu je skoncentrisan kapital i znanje. Mozda ce se neko naci uvredjen ovakvim stavom, ali jedino ove dve regije interesuju Evropu, a to kako cemo mi da izvrsimo neku internu regionalizaciju – Evropu se ne tice. Jednostavno, mi drugih regija interesantnih za Evropu nemamo, pa one mogu samo da se „prikace“ za ove dve.
Zato je glupava tendencija da se Beograd sputava, a Vojvodini sto pre treba dati mogucnost da samostalno odlucuje. Bez mogucnosti samostalnog odlucivanja – svako postojanje regiona je besmisleno, ali u tom pravcu nije doneta ni jedna konkretna politicka odluka.
Bez jasne drzavne koncepcije, zasnovane na stavovima strucnjaka, od regionalizacije u Srbiji nema nista.
Na fonu istupa profesora Nade Lazarevic Bajec bila su i ostala izlaganja. Receno je da nama za proces regionalizacije nedostaje politicka volja, jasna drzavna strategija, precizan koncept regionalizacije, zakoni, institucije poput Nacionalnog saveta za regionalizaciju i Nacionalnog fonda, koje imaju sve zemlje koje su ozbiljno pristupile ovim procesima. S druge strane, ni nasi gradjani nisu upoznati sa onim sto regionalizacija donosi, a bez saznanja o sustini procesa niko ne moze u njemu videti svoj interes. Ipak, kako rece profesor Stojkov, neophodno je, pre svega, u glavama rascistiti s tim sta je regionalizacija.
– Mi se jos koprcamo sa pitanjima da li je regionalizacija razbijanje drzave ili nacin da se njome bolje upravlja, da li je to samo partijsko nadmudrivanje ili realna potreba ljudi, dok Evropa ide svoji putem i vec je daleko odmakla.
Dok se to ne uradi, ostaje ocena profesora Bjelikova, koji se vec cetrdeset godina bavi prostornim planiranjem, da je strucno savetovanje na temu „Reginalizacija Srbije – put u evropske integracione procese“, bar za sada, u domenu strucne utopije.